VENICE

Kada jednom pretražite i posljednji dio interneta i pregledate na hiljade odveć romantičarskih fotografija Venecije, a pri tom' se spremate na put u istu, u glavi vam živi jedan mali glas koji vam (ne suviše glasno, ali ipak dovoljno da vam stvori dozu sumnje) govori kako to ne može biti stvarno.

Kad vam je jednom kofer spreman, znate da je besmisleno odustajati iako vas onaj glas bije sve do momenta dok ne zastanete pred Venecijom. Do momenta kada brodica, prevozeći i nekoliko drugih putnika, ko zna otkuda, ne doveze pred onaj prizor koji ste nekoć vidjeli na slici, za koji vam je onaj neposlušni glasić govorio da je samo fotografija.

A nije.

Venecija nije fotografija.

Nije ni momenat zaustavljen u vremenu, nije ni samo grad vješto opisivan u knjigama.

Venecija je pozornica. Uz hiljade turista koji lutaju ulicama grada, Venecija je nesebično svačija.

Od momenta kada napravite korak na pločniku jednog od 118 ostrva na kojima je izgrađena Venecija, znat' ćete da ste već davno trebali da budete tu (istina, nikad nije kasno, pa ni u 26oj). Sa svojih 26, nekolicinom gradova i zemalja posjećenih i jos tri puta više onih koje tek treba da se posjete, naučila sam da, bez obzira u kojem mjestu se nađete, pa čak i onom najmanjem, jedno što možete je da se prepustite otkucajima ulica pred vama. Eto, ja nikad ne kupujem karte gradova, ma ni priručnike, niti uveliko slušam upute lokalnih znalaca. Vjerujte mi na riječ kad vam kažem da lutati u zemlji daleko od svoje stotinama kilometara, bez cilja, bez žurbe, u mjestu gdje na svakih nekliko metara čujete "ciao bella, benvenuti" i vidite pomalo izgubljene osmijehe stranaca koji su, možda, kao i vi, došli ko zna otkuda, ne zaslužuje ništa manje do potpune prepuštenosti.

Bez vodiča možete, svakako (ja sam imala jednog, najdivnijeg, Beograđanina, šta da vam kažem. Pričao mi je, evo, sve ovo što ja pišem sada vama, i više).

Ako ste tokom godina sanjanja Venecije dovoljno upili ovaj grad sa fotografija, lijepo ćete to sve prepoznati. Trg Svetog Marka je odmah ulicu od mjesta do kojeg će vas brodica dovesti, a od Svetog Marka možete da stignete gdje god želite.

Ulica koja vodi do Trga krije i most toliko puta snimljen u filmovima, opisan u djelima velikog romantičara Lord Byrona - Most uzdaha (Ponte dei Sospiri). Ne dajte da vas zavara naziv ili priče koje vam je možda nekad neko pričao, nema to veze sa srećom, niti ljubavlju, niti onim tihim ljubavnim uzdasima. Most uzdaha je most koji je još u 17om stoljeću vodio u smrt, a danas, eto, možete da stojite ispod njega, gledate, sjećate se, držite nekoga za ruku, uzdišete, pa si stvorite sasvim novi smisao, besplatno je.

Trg Svetog Marka (St. Mark's Square) zapravo je sasvim pogrešno nazvan square, obzirom da je cijeli trg trapezoidnog oblika, no, ovakav ili onakav, traži on svoje vrijeme da mu se posveti, poput nekog razmaženog djeteta, ne možete da ga samo zaobiđete. Krije on i svoju katedralu (the Basilica), zvonik bazilike ( the Torre dell'Orologio), ima tu i muzej, i biblioteka, neki američki kutak sa sladoledima gotovo jednako dobrim kao onim koje godinama pripremaju stare italijanske porodice.

Ima tu godina historije, vjekovima čuvane arhitekture, ljubavi koje dolaze da se krunišu u gradu spojenom mostovima, i romanike, i gotike i romantike.

I sve to treba da vidite.

A, kad se umorite, prođite kroz hodnike Trga Svetog Marka, ispod vješto izrađenih italijanskih lustera iz vremena rokokoa i dođite da sjednete na obalu, uz gondole, uz ritmične zvukove udaranja mora od pločnike, uz zadnje zrake sunce.

Venecija je savšeno mirna na izdisaju dana.